Kuća sevdaha

„Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ „bosanska“ geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ „gradska“ urbanost, a riječ „ljubavna“ sadržajnu tematiku“, tako je sevdah definirao Omer Pobrić, bošnjački zaljubljenik u tu vrstu glazbe. A ona je upravo u Bosni i Hercegovini i najraširenija.

Gotovo u svakom restoranu, kafiću ali i u svakoj kući možete čuti milozvučne tonove koji vjerno dočaravaju sve što se pjesmom htjelo reći. „Sevdah“ je nastao i proširio se osmanskim osvajanjima, a u bosanskom jeziku dobio je značenje ljubavnog žara, ljubavnih jada. Značaj autohtone sevdalinke za razvoj bosanskohercegovačke kulturne baštine po prvi put je potvrđen otvaranjem muzeja u Art kući Sevdaha. 

U sklopu Art kuće je tradicionalni kafić u kojem možete popiti autohtonu tursku kavu, stalna muzejska postava u kojem možete vidjeti presjek života gotovo svih velikana bosanske sevdalinke. Od pionira sevdaha, Himze Polovine, Zaima Imamovića pa sve do Hanke Paldum i Mostar Sevdah Reuniona koji i dan danas nastupaju. 

Od eksponata u muzeju se mogu se vidjeti originalni muzički instrumeniti, osvojene nagrade, plakati, katalozi i brojni drugi sadržaji. 

 U dijelu prostora Art kuće smješteni su također i biblioteka te knjižara, u kojima se nalazi arhivska građa i publicistika koja će svojim sadržajima ponuditi povijesni prikaz razvoja bosanskohercegovačke sevdalinke. Sama Art kuća Sevdaha otvorena je 2008. godine i svakako je jedno od mjesta koje morate posjetiti ukoliko volite sevdalinku.
 

Šeher grad Sarajevo

Sarajevo je po mnogočemu poseban grad. Više od 400 godina Sarajevo je bilo pod Osmanlijskom vlašću što se itekako vidi i dan danas. Grad je praktički u središtu Europe, a u njemu predvladava muslimanska vjera. Prepun je džamija i muslimanskih sakralnih objekata, kao i običaja. 

Gotovo nigdje se ne može kupiti svinjetina, nje nema niti u svjetski poznatim sarajevskim ćevapima i bureku. U Sarajevu je počeo i Prvi svjetski rat kada je 1914. godine ubijen austrougarski prijestoljonasljednik Franjo Ferdinand. Također Sarajevo je i olimpijski grad. 1984. tamo su se održale 14. Zimske olimpijske igre. I dan danas se po gradu može vidjeti olimpijski logo, a popularni „Vučko“, maskota igara, može se kupiti na svakoj tržnici.

 90-ih godina Sarajevo je bilo na naslovnicama brojnih novina jer je u proljeće 1992. godine grad bio pod srpskom okupacijom tijekom koje je život izgubilo preko 10.000 građana Sarajeva svih nacionalnosti. Danas je grad gotovo u potpunosti obnovljen, samo se u predgrađu mogu vidjeti soc-realističke zgrade izrešetane mecima koje podsjećaju na tragične događaje prije 20-ak godina. 

Grad ima oko 300.000 stanovnika i jedan je od najmultikulturalnijih u svijetu. Osim bošnjaka, srba i hrvata, na ulici se mogu vidjeti i romi, kinezi, židovi... To je vjerojatno jedini grad na svijetu gdje u razmaku nekoliko desetaka metara stoje jedna nasuprot drugoj džamija i sinagoga. Grad okružuje nekoliko planina što mu daje poseban štih kada gledate snjegom pokrivene kućice koje se nalaze na Jahorini, Igmanu i ostalim planinama.

Kako je država praktički u rasulu i tek se sada nakon više od godine polako formira nova vlada, ljudi se snalaze na svakave načine kako bi zaradili koju marku za koliko-toliko pristojan život. Ljudi se uglavnom bave trgovinom, na Baščaršiji, najpoznatijoj ulici u gradu možete kupiti praktički sve, od pirotehnike pa sve do novih Iphone-a 4S, naravno lažnih koji se prodaju za petstotinjak kuna.

U novinama postoje čak i oglasi koji reklamiraju vatreno oružje, pa tako za svega nekoliko desetina maraka (1 marka vrijedi oko 4 kune) možete nekom pokloniti novi pištolj.

No evo nekoliko slika koje će reći više od riječi, slike grada kojeg je časopis Lonely Planet 2010. godine uvrstio među 10 gradova koje morate posjetiti:

Pravoslavno groblje

Begova Džamija

Zidovi porušene crkve.

Na Baščaršiji

Na stadionu FK Željezničar "Grbavica"

Ispred stadiona.

Ispred Olimpijskog stadiona Koševo.

"Vječna vatra", spomenik antifašističkog oslobođenja Sarajeva

Nova godina u Sarajevu

Pogled na grad

Sebilj. Legenda kaže da će se oni koji piju vodu iz sebilja i vratiti u Sarajevo.

Natpis "Smrt fašizmu, sloboda narodu"

Na Alipašinu polju.

Spomenik NOB-u u spomen parku "Vraca".

Podsjetnik na ratna vremena

Gradska tržnica 

Kvart Koševo

Zgrada u centru grada

Zimske Olimpijske igre 84'

Kutija šibica vrijedna 40.000 kuna

Svaki kraj studenog označava početak Kutije Šibica, najpopularnijeg malonogometnog turnira u Hrvatskoj, a možemo slobodno reći i u cijeloj regiji. To je turnir koji odavno prelazi državne granice. Svake se godine prijavi mnogo ekipa iz Slovenije, BiH, Srbije te ostalih, većinom susjednih zemalja.

A sve je počelo davne 1971. godine kad je grupa entuzijasta predvođena Zoranom Aplencem organizirala prvu „kutiju“. Vjerojatno ni sami nisu vjerovali koliko će ona postati popularna i koliko će ju ljudi pratiti.

Već je 1985. „kutija“ oborila sve rekorde kad se prijavilo nevjerojatnih 648 momčadi. A na turnir se prijaviti može svatko. To je ujedno i najveća draž, jer se i vaša kvartovska momčad može prijaviti i boriti protiv profesionalnih nogometaša. Kako se igra sustavom 5+1, dakle 5 igrača i golman, to pogoduje upravo rekreativcima jer je manje prostora za igru i lakše se braniti. Zbog toga gotovo svake godine nekoliko kvartovskih momčadi dogura dosta daleko u turniru.

Ova godine se održava 41. izdanje. Natjecanje je već došlo do završne faze, točnije do polufinala u kojima se sučeljavaju po dvije zagrebačke momčadi, jedna lička, te jedna dalmatinska.

Prvo polufinale je donijelo odmah i sukob favorita, GPV Elkro Gospić protiv MNK Cvjetno Poliklinike Milojević. Gospićani su u polufinale došli dojmljivom igrom i za mnoge su i prije početka turnira bili najveći favoriti pošto za njih nastupa i nekoliko hrvatskih reprezentativaca. MNK Cvjetno pak do polufinala nije primila niti jedan gol. Utakmica je počela žustro i već nakon par minuta MNK Cvjetno je poveo nakon pogreške obrambenog igrača sastava iz Gospića. No ubrzo su gospićani zagospodarili terenom i bilo je pitanje trenutka kad će izjednačiti.

To se dogodilo minutu prije kraja prvog poluvremena. Nastavak je donio podjednaku igru. Nizale su se prilike na obje strane, a krajem drugog poluvremena vidjeli smo i dva gola, po jedan u svakoj mreži. Najprije su gospićani poveli iz jedanaesterca, a svega nekoliko sekundi kasnije ekipa MNK Cvjetno je izjednačila nakon kornera. Kako je utakmica završila nerješenim rezultatom pristupilo se izvođenju kaznenih udaraca. Ipak je presudilo iskustvo i činjenica da za Gospić brani profesionalac naviknut na takve situacije. Rezultatom 5:3 gospićani su se plasirali u finale.

Drugo polufinale je kvalitetom bilo dosta slabije. Ekipa MNK Ploče suprostavila se timu PNT IPA Zagreb. Pločani su u polufinale došli uz puno sreće i očekivala se lagana pobjeda zagrepčana. Već nakon par sekundi to se potvrdilo kad je PNT IPA Zagreb poveo. Do kraja susreta se mreža pločana sve više punila. Konačan rezultat od 5:1 zorno oslikava i sliku na terenu koja je ličila na igru mačke i miša.

Finale se igra već sutra kad ćemo doznati tko će uzeti glavnu nagradu od 40.000 kuna, momčad GPV Elkro iz Gospića ili pak PNT IPA iz Zagreba. 

Protiv povećanja policijskih ovlasti!

U Subotu 26.11. u organizaciji Mladih antifašista grada Zagreba održan je tradicionalni Marš solidarnosti. Ovaj je put bio posvećen borbi protiv povećanja policijskih ovlasti. 

Neki od transparenata

Nakon svakih prosvjeda, nemira ili bunta poteže se pitanje povećanja ovlasti. Spominju se policijske ophodnje na konjima, elektrošokeri,  vodeni topovi. No koliko je to u biti opravdano?

Gotovo pa i nezamijećeno je prošao prijedlog o postavljanju dodatnih 225 kamera na 75 različitih lokacija u Zagrebu. 

Na maršu je bilo prosvjednika i iz ostalih zemalja.

Snimanje gradova je u zadnje vrijeme postala praksa po cijelome svijetu. Nešto slično je podiglo dosta prašine u Londonu kad se cijeli grad opremio s 10.000 kamera koje su trebale prevenirati i spriječavati kriminalce i lopove. No rezultati su bili poražavajući. Studije su pokazale malu ili nikakvu korelaciju između kamera i spriječavanja ili otkrivanja kriminala. Samo je tri posto pljački razrješeno zbog kamera. Uvođenje kamera se pokazalo kao teško kršenje privatnosti s nikakvim rezultatom u prevenciji kriminala. No kamere su samo santa leda, od 2009. godine pa nadelje policijske ovlasti sve se više i više šire.

Na maršu se skupili stotinjak ljudi koji su izrazili nezadovoljstvo sustavnim kršenjem prava u kojem se represivni sustav praktički ostamostalio. 

Skup je počeo na Trgu kralja Tomislava u 12h, marširalo se preko Trga bana Josipa Jelačića do Trga žrtava fašizma gdje je održan kratki govor u kojem su se nabrojale brojne ovlasti koje ima policija, i upozorilo kako ne smijemo dopustiti da se Hrvatska pretvori u policijsku državu.

Auschwitz - mjesto užasa

Riječ Auschwitz opravdano kod mnogih izaziva jezu. U tom najvećem i najzloglasnijem koncentracijskom logoru ubijeno je oko 1.1 milijun ljudi. Većinom židova jer se nisu uklapali u nacističku sliku svijeta kakvim su ga Adolf Hitler i njegovi sljedbenici zamišljali. Cijeli kompleks se sastoji od nekoliko dijelova.

Na ulazu u kamp stoji natpis "Arbeit macht frei"
što bi u prijevodu značilo rad oslobađa

Tu su bila tri glavna kampa: Auschwitz I., koji je bio administrativni kamp, Auschwitz II., poznatiji kao Birkenau, kamp za istrebljivanje, on je ujedno površinom bio i najveći. Tamo je bilo smješteno preko 300 baraka, većina ih je uništena kad je Crvena armija oslobodila logoraše. Također nekoliko dana prije nego što je Armija ušla u Oswiecim, poljski grad gdje su bili smješteni kampovi (na njemačkom Auschwitz), nacisti su uništavali te uklanjali dokaze o postojanju tih kampova. No ipak ih je dvadesetak ostalo sačuvano i dan danas ih se može vidjeti u izvornom obliku. Treći kamp u sklopu Auschwitza bio je Monowitz, radnički kamp. Uz njih bilo je tu još 45 satelitskih logora. Danas su kampovi otvoreni za javnost.

Auschwitz I. je pretvoren u veliki muzej, otvoren za posjetitelje. Kako je očuvan u izvornom obliku, vjerno prikazuje mučenja i stradanja ljudi koji su tijekom nekoliko godina masovno ubijani. Muzej se ne naplaćuje osim ako ne zatražite službenog vodiča. Svaka baraka prikazuje patnju jednog naroda. Tako imamo barake posvećene poljskim židovima, sovjetskim, slovačkim, belgijskim, njemačkim i mnogim drugim narodima. Birkenau je površinom puno veći kamp, on nije napravljen kao muzej, njega se može razgledati u točno onom stanju kakvim su ga našli 1944. godine. No kako bi bolje dočarao sav užas kampa, kroz  nekoliko slika opisat ću kampove malo detaljnije. 

Plan logora Auschwitz I.
Bilo je ukupno 27 baraka u kojima su bili smješteni ljudi.

Ulaz u kamp.

Pogled na unutrašnjost kampa.
S lijeve strane slike su krematoriji gdje su nacisti palili leševe.

Najveći krematorij.
Nakon što bi ljude ugušili otrovnim plinom "Ciklon B" u mnogobrojnim krematorijima su  paljeni leševi.

Ploča u baraci posvećenoj poljskim žrtvama.
Ploča prikazuje omjer Njemačkih i Poljskih snaga

Posebno traumatičan prizor je skup dječjih cipela na jednom mjestu.
Osim cipela nacisti su skupljali i naočale te kosu.
Kose je skupljeno skoro dvije tone. Od nje su nacisti radili tepihe, te su ju prodavali.
Jedna kila je koštala 50 šilinga

Jedna od spavaonica

U prosjeku je svaki logoraš imao 10-12 sekundi dnevno da obavi nuždu.

Stražarnica.

U ova dva četvorna metra su noću morala ući četvero ljudi.
Bilo je taman mjesta da stoje, sjest nisu mogli jer je bilo preskučeno.
Tako su provodili mnoge noći.

U Bloku 11 su bili smješteni politički zatvorenici. 

Poznati zid pred kojim su streljane tisuće logoraša.
Većinom su to bili političkih zatvorenici.
Iako su oni bili najopasniji za režim, paradoksalno je da su imali najhumaniju smrt.
One koji su recimo htjeli pobjeći iz logora i pri tome su uhvaćeni,
oni su osuđeni na smrt izgladnjavanjem.
Zatvorili su ih u tamnicu sve dok ne bi umrli od gladi.

Neki od plakata koji su pozivali na ustanak.

Mjesto na kojem je pogubljen Rudolf Hoss, zapovjednik kampa

Ulaz u kamp "Birkenau" 

U Birkenau su zatvorenike uglavnom dozovili vlakom.
Nakon toga bi ih svrstavali u dvije kolone.
One nemoćne bi odmah ubijali,
dok bi one sposobne za rad držali živima još neko vrijeme.

Pogled izvana.

Spomen ploča.

Riječi na ploči (napisane ćirilicom):

"Neka zauvijek bude

krik očajanja

i upozorenje za čovječanstvo 

ovo mjesto

na kojem su hitlerovci

ubili oko milijon i pol

muškaraca, žena i djece

uglavnom židova

iz raznih zemalja europe."

Aušvic- Birkenau

1940-1945"